Mario Vargas Ljosa u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Režimi se plaše književnosti

Piše Ranko Pavićević, novinar, književnik i publicista.

Taj dan, 20. jun 2015. godine u Budvi, ostaće trajno u mom sjećanju, jer sam bio u prilici da se sretnem i kao jedini crnogorski novinar i član umjetničkog Savjeta festivala „Grad teatar“, obavim intervju sa poznatim svjetskim piscem i dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 2010. godine, Marijom Vargasom Ljosom, koji je toga dana otvorio 29. budvanski Festival kulture i Mediteranski sajam knjiga, u organizaciji podgoričke izdavačke kuće Nova knjiga. Na moje veliko zadovoljstvo, nakon održane konferencije za novinare, veliki pisac, autor poznatih romana Razgovori u katedrali, Jarčeva fešta, Avanture nevaljale djevojčice, Grad i psi, pristao je da odgovori na nekoliko mojih pitanja.

Svojevremeno ste kazali, da ljudi koji čitaju romane, tragaju za nečim čega nema u njihovim životima. Da li to znači, da na taj način, tragaju za boljim životom?

Smatram da je to jedan od najboljih doprinosa romana ljudskom napretku. Jer, dobri romani omogućavaju da doživimo neko iskustvo koje je mnogo bogatije, korisnije i različitije, od onoga što živimo u stvarnosti. Kada završimo čitanje nekog romana i vratimo se u realnost, otkrivamo da je ona mnogo siromašnija. Onda bivamo ljuti i kritični prema stvarnosti. Upravo taj kritički duh koji osjećamo prema onome što nas okružuje je prava osnova. To je osjećanje, koje nas je izvelo iz naših pećina u kojima živimo, a koje nas je vinulo u nebo. Sve dobre stvari u istoriji čovječanstva, izašle su iz tog osjećaja slobode prema svijetu. Čitanje, kao i pisanje, predstavljaju neku vrstu protesta pred životnim nedaćama. Oni, kao da nesvjesno poručuju, da život onakav kakav jeste, ne može da zadovolji apsolutnu žeđ i potrebu za boljim životom.

Da li je to najznačajnija misija dobre knjige?

Vjerujem da književnost ima veliki uticaj na živote ljudi i društva u cjelini. Knjige pomažu formiranju ličnosti onih koji ih čitaju. Društvo u kojem se njeguje dobra književnost, teško je izmanipulisati. Jer, takvi građani imaju razvijenu kritičku misao i nezavisni su od uticaja sa strane. Oni imaju ideje i želju da mijenjaju stvarnost na bolje i zato knjige njeguju takve građane. Bez dobrih knjiga koje smo pročitali, bili bismo gori nego što jesmo. Bili bi, poslušniji, bez kritičkog duha, kao pokretača razvoja društva i boljeg života.

Da li to znači da dobre knjige mogu biti subverzivne, tj. opasne za autoritarne režime?

Zahvaljujući književnosti i njenoj fikciji, više smo svjesni značaja slobode. Književnost ne samo da uranja u san o ljepoti i sreći, već nam ukazuje na svaku vrstu represije i tiranstva. Zato su svi režimi odlučni da kontrolišu ponašanje građana. Zato se i plaše književnosti, pa budnim okom motre na pisce i pokušavaju uspostaviti određeni sistem cenzure. Pisci u svojim knjigama, na neki način, podstiču nezadovoljstvo čitalaca, jer pored ostalog govore da se svijet loše napravljen i da ga treba učiniti ljepšim i boljim.

Ukusi većine građana sve više su naklonjeni takozvanoj lakoj literaturi, žutoj štampi, rijaliti TV programima. Kome je to potrebno i kako se boriti protiv banalnosti u kulturi i životu?

To se svjesno podstiče iz razloga o kojima smo govorili. Takvi sadržaji u medijima, ne formiraju ukus, već ga deformišu. Neki danas čak tvrde da kultura i humanističke nauke nisu neophodne, što je strašno, a mediji propagiraju imitaciju života. Tako se stvaraju generacije podložne pseudokulturi, svijetu jeftine zabave i spektaklima. Na taj način se degradiraju prave vrijednosti, a ljudi svojim pasivnim odnosom gube svoju ličnost i počinju živjeti bijedne živote. Upravo zbog toga, postaju pogodni za manipulisanje.

Možete li reći kako se zove Vaš novi roman i o čemu će govoriti?

Zvaće se Pet uglova, a govori o istoimenoj četvrti koja je svojevremeno bila stjecište umjetnika i centar kulture. Danas je sve to drugačije.

U Budvi, juna 2015.