Dečko ti si genije

Piše Tufik Softić.

Da za biznis i preduzetništvo, za čarobni dar da napravite novac, nisu potrebne visoke škole i akademska zvanja, da je dovoljno biti kvalifikovani radnik, spremačica ili još nesvršeni srednjoškolac, uvjerio sam se u skoro nevjerovatnom spletu okolnosti. Došao sam u iskušenje da pocijepam davno stečene diplome pred činjenicom da me je u dobro razrađenu mrežu upecao donedavni maloljetnik. Recimo da jednog dana dobijete po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama zahtjev da odgovorite koliko imate službenih automobila u državnoj, odnosno opštinskoj firmi na čijem ste čelu kao menadžer. Službenih automobila nemate, i smatrate to potpuno efemernim i nebitnim upitom. Taj upit je, međutim, mamac i to shvatate tek na kraju balade.

Da ne odgovorite, po zakonu ne smijete. Odgovorite poslovno kao da je najozbiljnija stvar u pitanju. Gospodja koja je uputila zahtjev potpuno nepoznata, ali zakon je zakon.

Već ste to zaboravili kao nebitnu činjenicu, kada vam za petnaest dana stigne novi zahtjev po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od vrlo ugledne nevladine organizacije, koja vam traži da dostavite sve predmete po zahtjevima o slobodnom pristupu informacijama za poslednjih tri mjeseca. Ovog puta i sa te adrese odakle je stiglo, shvatite mnogo ozbiljnije i opet postupite kako zakon nalaže.

I kada mislite kako je sve to dio posla, demokratskog sazrijevanja društva i razvoja građanskog aktivizma, mjesec kasnije poštar vam donosi dopis iz Agencije za zaštitu ličnih podataka u kojem vas obavještavaju da su primili žalbu gospodje te i te kojoj ste otkrili matični broj i povrijedili pravo na privatnost, kada ste taj podatak dostavili trećoj strani, nevladinoj organizaciji.

Potpuno zbunjeno prelistate sve, i vidite da je u zahtjevu gospodje i taj podatak i adresa, makar i pogrešna, i opravdanja nema. Povede se elektronska rasprava sa Agencijom i na kraju dobijete rješenje da ste gospođi povrijedili pravo na privatnost.

Zovete službenika Agencije za zaštitu ličnih podataka i on vam kaže – uhh, jednostavno ne znaju koliko imaju žalbi te gospođe, da je najbolje da sa njom sklopite vansudsko poravnanje, da se ne vučete po sudovima. Onda stvarno poslije nekog vremena dobijete od gospođe predlog za vansudsko poravnanje.

Pozovete gospodju, a na broju koji je ostavila javi se navodno njen advokat, pravni zastupnik. Glas otresit, u žurbi je, upravo je sa nekog ročišta, trka i gužva. Odvojiće, ipak, za vas nekoliko minuta. Potvrdi da je njen advokat i pravni zastupnik, i da će joj pomoći da napravi odluku o vansudskom poravnanju i iznosu od 400 eura. Svi dopisi vam stižu sa različitih mejlova. Kažete kako to nije mnogo, i potpišete zahtjev koji je vremenski oročen.

Toga dana koji je označen kao krajnji rok za isplatu četiristo eura, od advokata dobijate poruku, odnosno pitanje da li ćete gospođi uplatiti novac. Požurite, skupljeno je nesto novca na računu siromašne firme, i krenete da uplatite. Zatim shvatite da ste potpisali kako se novac uplaćuje na racun ponomoćnika. Kako na uplatnici napisati ime gospođe, a uplatiti advokatu, pitate njega telefonom. Znate, njoj je žiro račun u nekoj blokadi, a vi stavite moje ime i dodajte da je za nju. I tu vam po put prvi kaže prezime. Malo jeste čudno, ali još uvijek vjerujete da radite sve po zakonu.

Kasno se, međutim, sjetite da znate nekog u tom gradu, pozovete i on vam kaže kako se “advokat” ne preziva tako neko drugačije, i ispriča vam nevjerovatnu priču o razradjenoj šemi za namicanje novca od državnih preduzeća i institucija, kroz zakonske rupe. Gospodja je, kaže, kvalifikovana spremačica, a “advokat” je u četvrtom razredu srednje škole, i tek napunio osamnaest godina. Drugi upit vam nije stigao od nevladine organizacije, nego je iskorištena njihova aplikacija sa koje vam je po automatizmu upućen. Ne vjerujete, još uvijek ste sumnjičavi prema svemu.

Ujutru vam iz računovodstva javljaju da na izvodu iz banke pored žiro računa na koji ste uplatili novac stoji drugo prezime od onog koje vam je “advokat” rekao, odnosno stoji ono koje vam je kazao prijatelj. Malo izguglate, pronadjete fotografiju mladića, prakticno dječaka, i pošaljete prijatelju. Da da, kaže, to vam je “advokat” glavom i bradom.

Onda saznajete kako samo u poslednjih tri mjeseca taj dvojac kvalifikovane servirke i nesvršenog srednjoškolca ima 48 predmeta u Agenciji za zaštitu ličnih podataka. Pomnožite sa minimalnim iznosim koji ste vi uplatili, i dobijete 20 hiljada eura. A to rade već makar dvije godine, dakle kada je dječak bio maloljetan!

Šta reći? Svaka čast tebi druže. Ti su od onih koji se snašao u tranziciji. Daj bre, nauči me kako da napravim novac. Džaba mi diplome i akademska zvanja, kada u ovim godinama ogrijev kupujem na kredit, a ti “laganica” čekaš da ti legne deset hiljada, možda i više, ne znam kako dijelite. Ako me naučiš toj vještini, idem u prijevremenu penziju, da zaradim nešto za “crne dane”. Dečko, ti si genije!

Čeka te svijetla budućnost, ništa su Mask i Zakerberg zajedno.

Svaka sličnost u ovoj kolumni sa stvarnim osobama i događajima je namjerna. Nadležnom tužilaštvu stojim na raspolaganju i pozivam sve one koje imam na spisku, među njima još četiri opštinska preduzeća iz Berana, da mi se pridruže. Ako nema osnova, ako je baš sve po zakonu, onda nam nema druge nego da izađemo na ulicu i kao u dječijoj igri tri puta glasno kažemo da smo magarci. Nego, kada se njakanje bude čulo iz svih crnogorskih gradova, neko će konačno zapitati šta se dešava.

Izvor: RTCG